Danas možete da se kladite gotovo na sve sportove, ali i na mnoge fenomene iz javnog života. Dovoljno je da odete do prve kladionice, proučite ponudu i položite opkladu. Tehnološki napredak omogućio je da isto možete da uradite i od kuće – preko interneta ili telefonom, što je poslednja poznata faza aktivnosti koja traje već dvesta godina.

istorija sportskog kladjenjaPočeci profesionalnog klađenja vezuju se za konjičke trke i Englesku u osvit XIX veka. Englezi su, doduše, organizovali trke mnogo ranije (prve registrovane s nagradnim fondom održane su za vreme vladavine Ričarda Lavljeg Srca u XII veku, a Henri VIII je ustanovio prva pravila trke u XVI veku). U istom veku objavili su i prvi rodoslov konja Stud Book, prvi Jokey Club otvorili su 1750, a prvi Epsom Derby održali 7. maja 1782. godine. Stanovnici Ostrva voleli su konje, trke i uzbuđenja koje one sa sobom nose, pa su se kladili redovno, ali više onako rekreativno. Ozbiljnije klađenje počinje tek oko 1800. godine, kada je ustanovljena organizacija konjičkih trka. Tada je to izgledalo ovako – kladilac polaže opkladu na konja bukmejkeru i čeka kraj trke. Svaki bukmejker prema sopstvenim pravilima računa isplatu. Osnovni principi kojima se vodio bili su procena željenog procenta vraćanja igračima i procena šansi ili raspoloženja igrača prema pojedinim grlima. Tokom klađenja morao je da prati uplatu i da, na osnovu matematičkog proračuna i procene preostale uplate, osmisli takve kvote koje će njemu ići na ruku. Međutim, ukoliko bi se dogodilo da pogreši u proračunu, kvote bi mu bile male i njima ne bi bili zadovoljni ni igrači ni on sam.

Ovakav sistem klađenja zasnivao se na malom broju igrača i tiketa, odnosno na kontrolisanoj uplati. Rizik je svakako bio nezaobilazan, pogotovo u slučaju kada bi se bukmejker više oslanjao na sopstveni osećaj, a manje na matematički prilaz problemu. Promet je tada bio mali, a u takvoj postavci igrači nisu mogli da ostvare velike dobitke.

Preokret u sistemu klađenja dogodio se pedesetak godina kasnije u Francuskoj, u zemlji mnogo kraće tradicije profesionalnog konjičkog sporta. Prvi hipodrom Plaine des Sablons dobili su tek 1776, za vreme vladavine Luja XVI, a osamdesetih godina XVIII veka napisana su prva pravila trka. Galopske trke su ozvaničene pod vladavinom Napoleona I 31. avgusta 1805, prvi francuski rodoslov ugledao je svetlost dana 1833, kada je formirano telo Socit d’Encouragement po uzoru na engleski Jockey Club, a 27. aprila 1857. pred brojnom publikom otvoren je hram francuskog galopa, pariski hipodrom Longchamp. Popularizacija novog sporta Francuzima je donela mnogo zabave, dok su muke počele kada su pale prve opklade. Nepravde i prevara bilo je na sve strane, a tada na scenu stupa javnosti dobro poznat parfemski mag, vlasnik pariske Olimpije i osnivač Mulen ruža Đosep Oler (na slici). On 1865. godine osmišljava sistem klađenja koji će istovremeno omogućiti fer isplatu kladiocu i sigurnu zaradu bukmejkeru. Oler je zaključio da takav sistem zahteva veliki broj obračunavanja, pa je u te svrhe izumeo specijalni mehanički kalkulator, kasnije poznat kao totalizator. Svoj patent registrovao je 1868. i nazvao ga je Poule Oller. Način ovakvog sigurnog klađenja (eng. parimutuel betting, međusobno klađenje) brzo je postao popularan i zahvaljujući njemu, pravila su konačno ustanovljena. Klađenje je teklo na sledeći način: kladilac odabere konja za kojeg misli da će pobediti i na njega polaže određenu svotu novca. Kako ne postoje fiksne kvote, u trenutku uplate ne zna se tačan iznos eventualnog dobitka, već se konačna kvota dobija tek po zatvaranju klađenja i obračunu svih uplata. Bukmejkerova dobit je pet odsto od ukupne sume. Kod klađenja na pobedu, ukoliko trijumfuje neki od favorita, obično se ulog uveća za dva do tri puta, a u slučaju da pobedi autsajder, očekuje se i do sto puta više od uplaćenog.

Da su obe strane bile zadovoljne, pokazuje podatak da je do 1887. godine „međusobno klađenje“ postalo legalno u čitavoj Francuskoj, a četrdesetak godina kasnije, na predlog Vinstona Čerčila, Engleski parlament usvaja zakon kojim ga legalizuje u Engleskoj (1927). Isto se događa i u Americi, u kojoj su konjske trke bile popularne još od vremena kada su je naselili prvi Evropljani (prvi hipodrom izgrađen je na Long Ajlendu još 1665. godine). Amerikanci su se kladili još od prvih trka, najpre na sitno, u manjem broju, u čemu su učestvovali i vlasnici konja, a s razvojem organizacije trka sve više. Početkom XIX veka, u jeku popularnosti konjskih trka, u Americi se nije svuda pošteno kladilo. To je na svojoj koži najbolje iskusio mladi američki inženjer elektronike Henri Straus, koji je doživeo neprijatno iskustvo nakon pobede konja na kog se kladio na hipodromu u Merilendu 1927. Umesto da mu bukmejker isplati dobitak po dogovorenoj kvoti od 12-1, obračunao mu je kvotu 4-1. U to vreme prevare su bile moguće jer su se kvote računale napamet.

Strausa je to nagnalo da se zamisli nad problemom i da smisli način kako da spreči razrađen sistem prevara. Zajedno s kolegama pravi elektromehaničku spravicu koja će u isto vreme automatski računati kvote i prikazivati ih na elektronskoj tabli. Potom su osnovali danas već čuvenu kompaniju AmTote International i krenuli s proizvodnjom. Prva takva sprava postavljena je na hipodromu Pimlico u Baltimoru 1930. godine i kvote su konačno postale javne, a prevare ograničene na minimum. Ujedno se i „međusobno klađenje“ legalizuje 1933. u Mičigenu, Nju Hempširu, Ohaju i Kaliforniji, a narednih nekoliko godina, u još dvadeset jednoj američkoj državi.

Posle popularizacije klađenja na konjske trke, kladiocima su se ubrzo otvorile brojne mogućnosti za polaganje uloga u sportska takmičenja, koja su osamdesetih godina XIX veka poprimila ozbiljan nivo organizacije (primera radi, prvo nacionalno fudbalsko prvenstvo održano je u Engleskoj 1872). Sportsko klađenje postalo je naročito popularno zbog posebnog uzbuđenja kladioca, koje mu prilikom polaganja uloga pruža preplitanje iracionalnog (faktor sreće) i racionalnog (znanje o određenom sportu) tokom proračuna o ishodu meča. Kladilac je postao posmatrač sportskog događaja i, u najvećem broju slučajeva, dobar poznavalac onog što ga zanima.

Prve opklade na fudbalske utakmice, na koje se danas kladi ubedljivo najviše ljudi na svetu, pale su 1921. u Engleskoj, zemlji koja se smatra kolevkom fudbala. Deceniju kasnije, tačnije 1934, sportski tiketi popunjavaju se u Švedskoj, a posle Drugog svetskog rata i u Nemačkoj, i to angažovano – trebalo je od prikupljenih sredstava obnoviti posleratni sport.

U Engleskoj je sve počelo dvadesetih godina XX veka, kada je Vilijam Hil organizovao prve opklade na konje po pabovima u Birmingemu. Posao mu u početku nije baš cvetao jer je klađenje bilo zabranjeno još od 1850. godine. Međutim, Hilnije odustajao od svog posla i, dočekavši legalizaciju 1927, seli se u London, gde nastavlja da organizuje klađenje na konjske trke. Hil već 1934. godine otvara prvu kladionicu pod nazivom „Vilijam Hil“. Uz klađenje na konjske trke u ponudu ubacuje i opklade na fudbalske mečeve koji se igraju na tlu Ujedinjenog Kraljevstva. Taj potez pokazuje se kao veoma uspešan i Hil ubrzo otvara ogranak firme koja se specijalizuje isključivo za sportsko klađenje. Uplatna mesta niču širom Škotske, a do sredine XX veka stiče pola miliona vernih igrača.

Kasnije su načinili još nekoliko iskoraka i postali poznati po tome što su igrači prvo kod njih mogli da se klade na najrazličitije događaje. Primera radi, kada je u Engleskoj bila popularna američka TV serija „Dalas“, mogli su da polože opkladu na to ko je ustrelio Džej Ara u jednoj od epizoda, ali i na pitanje da li će u na Ostrvu padati sneg na Božić.

U Americi se situacija malo drugačije odvijala. Od dana kada je organizovano prvo sportsko nadmetanje na američkom tlu, postojali su i oni koji su se kladili u ishod meča. U opciji su bili konjske trke, borbe petlova i bokserski mečevi. Kolonistima iz Engleske kockanje je bilo u krvi, njihovi dedovi i pradedovi preuzeli su rizik još onda kada su se odlučili da krenu u nepoznato. Kasnije su se kladili iz čiste zabave. Sportsko klađenje bilo je sastavni deo kulture prvih Amerikanaca i zahvatilo je svaku poru socijalnog miljea.

Krajem prve decenije XIX veka osnovana je prva profesionalna bejzbol liga. Ubrzo su pale i prve opklade. Prvobitni sportski tiketi uplaćivani su svuda po istoku zemlje. Ponuda je bila raznovrsna, a ulagale su se male sume novca, poput 10 centi. Međutim, problem je bio u ponuđenim kvotama koje su uglavnom bile takve da kuća sigurno dobija. Nije bilo mnogo mogućnosti za kladioca: ma kako dobar prognozer bio i ma kako dobro poznavao bejzbol, nije mogao mnogo da se ovajdi od dobijenih para.

Takva situacija potrajala je zato što niko nije imao nameru da bilo šta promeni. Ljudi su ulagali svoj novac, uživali u uzbuđenju, a džepovi bukmejkera bivali sve deblji. A onda je izbio veliki skandal tokom prvenstva u bejzbolu 1919. godine. Neki igrači čikaškog tima Vajt Soks dobili su novac od poznatog mafijaša Arnolda Rotštajna (na slici) da izgube meč od Sinsinatija. Priča o tome brzo je odjeknula širom Amerike, što je neminovno izazvalo negativne reakcije i stavilo bejzbol takmičenja u isti koš s kriminalnim radnjama, tako čestim u to vreme.

Interesovanje za sportsko klađenje naglo raste dvadesetih godina XX veka, u vreme kada je Ameriku tresla zlatna groznica. Tada su veoma popularni bili mečevi američkog koledž fudbala i košarke, ali ni boks ni bejzbol nisu bili sasvim zanemareni. Popunjavanje tiketa postalo je omiljena zabava u vreme Velike depresije jer je ulivalo nadu u bolja vremena i konačni izlaz iz teške ekonomske krize. Međutim, i tada su kvote za fudbalske mečeve nameštane isključivo u korist bukmejkera. To je bila apsolutna pljačka naroda, ali ljudi nisu znali ni za šta bolje.

Ozbiljniji sistem kvota (engl. point spread) smišljen je tek 1940. godine. Smatra se da je delo Čarlsa Meknila iz Konektikata, inače profesionalnog kladioca i bukmejkera. Njegov sistem zauvek je promenio sportsko klađenje, s obzirom na to da je načinom određivanja kvota i organizatoru igre i kladiocu dozvolio mogućnost zarade, a bazirao se na jednostavnoj ideji da bukmejker u najboljem slučaju dobija samo 4,4 procenta od ukupne uplate.

Implementacija point spreada i nagli razvoj televizije pedesetih godina XX veka dva su faktora koja su uticala na ogromnu popularnost sportskog klađenja širom sveta. Ponuda je postala raznovrsna, a ljudi su konačno mogli da gledaju utakmicu na koju su se kladili kod kuće ili u pabu. Kladionica se integrisala u čovekov život.